Nemam namjeru u ovom tekstu ponovno analizirati Dinamovu (anti)igru i nanovo iznositi sve razloge zbog kojih sam bio uvjeren kako Modri neće proći skupinu unatoč pobjedi nad NEC-om. Još jednom bih se osvrnio na Dinamovu alfa i omegu. Zdravko Mamić je još jednom potvrdio kako je došao u Maksimir isključivo zbog osobnih interesa a ne zbog neke velike ljubavi, jer da je situacija obrnuta, Maminjo sigurno ne bi otpustio trenera (kakav god bio) tri dana prije utakmice desetljeća. Veliki klubovi to nikada ne rade, a naša dva kluba možda jesu veliki, ali samo u hrvatskoj ligi (a znamo kako je rangirana naša liga po Euro koeficijentu), jer u Europi dugo nisu ostavili značajniji trag.
Povijest se ponovila. Dinamo ponovno nije uspio u namjeri da prezimi u Europi (mada još ima minimalne šanse), ali to i nije neka velika tragedija. Tragedija je što nema naznaka da će dogodine biti bolje i vjerojatno neće biti bolje sve dok braća Mamić vode klub. Neki će reći kako oni nisu bili u stanju zadržati Modrića i još neke klasne igrače. Međutim, uvjeren sam kako bi ti igrači ostali da su prepoznali pravu atmosferu u kojoj se trebao stvoriti pravi europski klub. Nisu je prepoznali, nitko je nije prepoznao jer nije ni postojala. Onaj psihički bolesnik koji ima funkciju izvršnog dopredsjednika u više navrata je imao luđačke napadaje kojima je samo potvrdio kako u Dinamu nema nikakvog plana i reda. Iole kvalitetniji igrači jedva su čekali da odu iz kluba u kojem je pravi gazda - manijak. Uostalom sjetite se Eduarda koji je naglo zahladio odnose s Mamićem nakon što je otišao u Arsenal.
Dinamo je, nažalost, postao privatna prčija i neće biti nikakvog dobra sve dok braća budu na čelu kluba. Hajduk se konačno konsolidirao i ove sezone kreće na vrh i zato smatram da bi za zagrebački klub bilo najbolje da krene koracima Majstora s mora. Dakle, u pretvorbu.

P.S. Stipe Pletikosa je još jednom začepio usta kritičarima koji ga jedva čekaju maknuti s vrata reprezentacije. Stipe je klasa i zaslužuje bolji klub od Spartaka što će, vjerujem, i ostvariti.

Jučer smo mogli uživati u prijenosu utakmice između Slaven Belupa i Hajduka. Bila je utakmica s mnoštvom šansi s jedne i druge strane u kojoj je Hajduk s(p)retno uhvatio sva tri boda. Neki će zlobnici razlog u Hajdukovoj pobjedi pronaći isključivo u sreći, ali bitno je naglasiti kako je sreća "morala" okrenuti leđa Farmaceutima nakon onog anti-nogometa na Poljudu u kojem su uz dosta sreće izvukli 0:0.
Slaven je odigrao dobru utakmicu i njihova igra me nije iznenadila. Očekivao sam da će napasti protivnika i stvoriti više šansi, barem u prvom poluvremenu. Tako je i bilo, ali na pogodak domaćina morali smo pričekati početak drugog dijela kada je Čaval iskoristio grešku Subašića i pogodio golmanovu stranu iz slobodnjaka. Nakon pogotka, pomislio sam kako je Hajdukovoj odnosno Mišinoj seriji došao kraj.
Međutim, na scenu je stupio neki bolji Hajduk. Bijeli, kao da su čekali da prime pogodak, počeli su još više pritiskati što je rezultiralo pogotkom mladog Oremuša. Gosti su nakon izjednačenja nastavili s agresivnom igrom i presingom po čitavom terenu i to se na kraju isplatilo. Akcija za preokret bila je odlična. U 73. minuti Buljat je ubacio u šesnaesterac za Rubila koji je odigrao dupli pas sa Skokom i zatim ubacio povratnu loptu na pet metara za Oremuša koji je lagano (jedva) plasirao loptu u donji lijevi kut.
Spomenu bih Kalinića kod kojeg se u svakom potezu vidi da se radi o velikoj klasi.
Do kraja utakmice Hajduk je visoko napadao obranu domaćina i Koprivničani nisu uspjeli stvoriti ozbiljniju šansu sve do produžetka kada je Bilen u jednoj gužvi sa dva metra pogodio gredu.
Splićani su na kraju zasluženo slavili i potvrdili kako trenutno igraju najbolji nogomet u državi i kako su ozbiljni kandidati za osvajanje prvenstva.

U ostalim utakmicama posljednjeg kola vidjeli smo zanimljiv dvoboj u Rijeci. Podijeljeno je čak pet crvenih kartona. Riječani su na kraju zasluženo slavili i slobodno se može reći da je pravda zadovoljena jer onakvo izležavanje Sesvećana zadnjih pola sata zaista je bilo gadljivo.
Za to vrijeme, u Maksimiru, u otužnoj atmosferi pred 300 gledatelja sučelili su se Dinamo i Zadar. Očekivao sam čvrst otpor Zadrana i da nije bilo još jednog spasitelja Mirka (ovaj put Hrgović), vjerojatno bi gosti uhvatili vrijedan bod u borbi za opstanak.
Za kraj bih prokomentirao sablasno prazne tribine u Maksimiru. Neki će reći kako je to zbog činjenice kako Zagrepčani baš i nemaju afiniteta za sport (što je dijelom i istina) kao stanovnici nekih drugih gradova (pogotovo u Dalmaciji). Ipak, mislim da se glavni problem nalazi u lokalnom šerifu Mamiću koji je Dinamo pretvorio u privatnu prćiju. Navijači su jednostavno shvatili kako u svemu tome nema ničega pozitivnog i da zbog toga nema potrebe gubiti vrijeme na ionako očajnom Maksimiru.
Postavio je Mamić prije nekoliko dana pitanje: "Jesam ja ovdje jedini lud?"
Odgovor je suvišan...